preskoči na sadržaj

Centar za odgoj i obrazovanje pri Odgojnom domu Ivanec

Login
 

Kalendar
« Siječanj 2022 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31 1 2 3 4 5 6
Prikazani događaji

 

Korisni linkovi
Korisne stranice
Oglasna ploča
Forum
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: nema podataka
Arhiva dokumenata
 

 

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 6. 10. 2016.

Ukupno: 48296
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Dani cvijeća i Dan zadruga
Autor: Helena Kolar Herceg, 24. 9. 2016.

Naši korisnici bili su sudionici 1. festivala nordijskog hodanja, Dana cvijeća i Dana zadruga pa donosimo osvrt našeg vanjskog suradnika na ta događanja.


 

 

Dani cvijeća (moja prva prava praksa)

 

Dva puta razmisli prije negoli nešto učiniš, a kada si to učinio ne pitaj poslije zašto si to učinio! - kaže jedna mudra izreka. Znao sam da ću kao vanjski suradnik učeničke zadruge "Pahinsko" morati sudjelovati u manifestaciji prodaje predmeta i suvenira, koje sam i sam izrađivao u kreativnim radionicama gđe Marjane Vusić (profesorice A odjela), iako nisam dobro promislio je li to ono što stvarno želim. Toga dana, odnosno već jutra, krenuli smo za Varaždin na provođenje naše prodajne izložbe te obilježavanja 1. festivala nordijskog hodanja i pješačenja, prema kojemu sam bio poprilično skeptičan, a ponajviše zbog relacija koje su nam bile ponuđene: 2,5 kilometara, 5 kilometara i na kraju 10 kilometara. Profesor Rajko Hatlak nagovorio nas je, a potom i prijavio na relaciju dugu 5 kilometara. Poslije prijave i upoznavanja s voditeljima manifestacije uputili smo se na naš prodajni štand te smo naše proizvode izložili onako kako smo mislili da će se drugima svidjeti, makar sam znao unaprijed da će se proizvodi koje smo napravili i u njih uložili gomilu truda rasprodati, kao što se na kraju i dogodilo.

 

Kada smo štand postavili i dekorirali, zaputili smo se na trg gdje je svaki čas trebalo krenuti hodanje na našoj relaciji od 5 kilometara. "Poprilično glasno" i "pomalo dosadno", pomislio sam vidjevši sve te ljude, većinom penzionere, u koloni koji kao pomahnitali očajnički žele hodati po gradu Varaždinu kao da im je to zadnji put.

  

Jedino što sam u polasku iza gomile penzionera vidio, i što mi se dopalo, bile su mažoretkinje koje su s obje strane stajale i podizale svoje štapove kao u bajci, kada kralj i kraljica prolaze po puteljku do svojih građana, a vitezovi drže u zraku svoje mačeve.

  

Osjećao sam se počasno sve dok u jednom trenutku nisam ugledao profesora Rajka kako kao pravi paparazzi onako mučki i potajno slika svaki naš korak u bojazni da njegovu fotoaparatu nešto ne promakne. Stvarno svaka čast, bolji je nego SWOTT, FBI, NYPD i sve one američke kriminalističke serije zajedno. Ništa mu nije promaklo. I tako hodajući gradom Varaždinom i upoznavajući nove prijatelje, uglavnom penzionere, mogu reći "sve što je lijepo, kratko traje''. Prvo pristanište u hodanju bilo je groblje u Varaždinu. Turistička voditeljica naše skupine sve nam je potanko objasnila o groblju, spomenuvši tako i pokazujući nam groblja najbogatijih, ali i siromašnih ljudi, spomenike žrtvama I. i II. svjetskog rata te Domovinskog rata. Poslije toga zaputili smo se na brdašce iznad varaždinske stare građevine - Stari grad. Nakon zajedničkog fotografiranja zaputili smo se opet u sam centar grada gdje smo pristali kod Fakulteta organizacije i informatike te smo poslije toga svratili i do kipa Grgura Ninskog. Svratili smo mi i do nekog malog uskog prostora kojeg su nazvali "počivalište anđela". Došao sam tamo i sada stvarno bez sarkazma mogu reći "bilo je predivno". Bilo ih je puno, u različitim bojama i svi su visjeli u zraku kao da lete. Nakon napornog puta, koji je bio naporan samo iz razloga jer smo svako malo zastajkivali da bi vidjeli nešto, došli smo do cilja. I nakon toga smo krenuli za voditeljima u Gradski muzej Varaždin gdje je u samom dvorištu dvorca odnosno muzeja bila izložba aranžmana i skulptura od cvijeća povodom Dana cvijeća. Prvo smo u muzeju razgledavali namještaj i ostalo pokućstvo koje se u to vrijeme koristilo. Bilo je tamo svega i sve je bilo sređeno kao da je vrijeme stalo. Nakon izlaska iz muzeja neki od nas potpisali su se u knjigu dojmova muzeja te bacili pogled na to cvijeće o kojemu su svi pričali i divili mu se. Napokon spomenuo se odlazak na ručak te smo se uputili u restoran u kojemu smo ručali neki fini gulaš s govedinom. Malo smo popričali s profesoricom i ostalim uzvanicima te smo se nakon toga uputili na posao zbog kojega smo i toga dana došli u Varaždin. Otišli smo na trg na kojem smo već bili i svaki od nas uzeo je komad nordijske torte, prelijepo dekorirane i previše kalorične, barem meni.

  

Kako je vrijeme odmicalo i ljudi su se ponovno šetkarali gradom, došlo je i naših pet minuta, ljudi su odjednom počeli mahnito kupovati sve što je bilo na štandu. Nije to bilo samo kupovanje, bilo je tu i raznih pitanja od strane kupaca na koje sam ja kao trgovac morao znati odgovor.

  

Ljudi su bili zainteresirani za pekmez od grožđa izabele, vinski ocat, pekmez od šljiva, dekorativne miševe, sovice i čestitke, posude od tkanine, domaće neprskane jabuke i domaće grožđe koje bilo samo za degustaciju. Iako već na kraju prodaje, došla je žena koja je rekla kako zna da su naše jabuke najbolje jer nisu prskane da bi ih željela kupiti. Ja, kao trgovac, dobio sam upute da su jabuke i grožđe koje smo imali na štandu samo za degustaciju i podjelu ta sam joj rekao kako ću joj rado spakirati besplatno vrećicu jabuka, no na njezino inzistiranje da kupi jabuke, posustao sam i prodao sam joj jabuke. Nakon što je otišla s jabukama, sjetio sam se još jedne rečenice koja me ispunila u trenutku kada sam vidio da ima još uvijek dobrih i poštenih ljudi: Sreća je u malome. Budi malen, ali ne zaboravi da možeš biti i velik. Kako smo imali jako dobar kontakt s našim susjedima na štandu, koji su također prodavali svoje proizvode, zadivljeni našim proizvodima odlučili su neke od njih i kupiti. No mi smo im poklonili domaće grožđe i jabuke i neke dekorativne stvari. Obje su strane bile sretne i zadovoljne, a nova poznanstva opet su rođena. A kada smo kod darivanja nije to bio jedini naš poklon, poklonili smo mi neke naše proizvode i organizatoru I. festivala nordijskog hodanja (malo domaćeg čaja i vinski ocat) i njegovoj tajnici (veliku kartonsku dekorativnu sovu). Tajnica je bila presretna pa je pala tu i pokoja pusica što je sve i zabilježio naš "Big Brother" kojemu ništa ne promiče - prof. Rajko.

  

Sve u svemu s dobrom i neočekivanom svotom novaca napokon smo se zaputili prema odgojnome domu. U autu smo svi skupa razgovarali o danu, bacili smo pokoju šalu i iako jako umorni bili smo dovoljno fleksibilni komentirati događaje toga dana. Kako je ovo bila moja prva praksa nakon završetka srednje škole, mislim da sam spreman za osmosatnu smjenu u nekom dućanu jer ovaj dan bio je za mene jedno veliko iskustvo i doživljaj. Volio bih i ubuduće sudjelovati u organizacijama sličnoga ili istoga koncepta kao vanjski suradnik Učeničke zadruge "Pahinsko". Ovim se člankom zahvaljujem profesorici Marjani Vusić i profesoru Rajku Hatlaku na podršci što su prepoznali moj kreativni dar i dopustili prodaju mojih proizvoda. Hvala za predivan dan te pozivam sve štićenike Centra za odgoj i obrazovanje „Pahinsko“ da se uključe u programe kreativnih radionica i humanitarnih organizacija jer ako ja nisam požalio, koji sam veliki skeptik prema svemu, onda vjerujem da nećete ni vi jer vas samo može dočekati jedno nezaboravno iskustvo!

 

 

                                                                   Vanjski suradnik:                                                                                                       Jurica M.





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju